Nevladin, Javni  i  Biznis  sektor  za  istim  stolom Odrzivog Razvoja  sliva

RESURSNI CENTAR

KOZZA Stranica za mlade Stranica  za   starije Rafitng-ribara Vasari Festivali Muzika-zabava Informativni sajtovi Ekoloski sajtovi Kalendari
Most kod  Ševarlija

Stranica  za  starije          nazad        

Ovu  stranicu  pocinjemo  pismom  indijanskog  poglavice  Sijetla...

........................................................................................................................................................................................... 
Veliki bijeli poglavica iz Vašingtona Frenklin Pirs, četrnaesti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, zamolio je 1854. godine Abrahama Linkolna, vodju novoosnovane Republikanske stranke, da u njegovo ime ponudi indijanskom poglavici Sijetlu otkup zemlje njegovih saplemenika. Za uzvrat, obećao je indijanskom narodu miran i bezbjedan život u rezervatima.

Sijetl je bio poglavica manjih i manje poznatih plemena Duvamis i Sukvamis koji su zivjeli u zivopisnoj oblasti Padzet Saund na zapadnoj obali SAD, nedaleko od današnje granice s Kanadom, u saveznoj drzavi Vasington. Godine 1851. tu stizu prvi pioniri iz dalekog Ilinoisa, predvodjeni izvesnim Arturom Denijem. Indijanska plemena, na celu sa poglavicom Sijetlom, docekala su ih prijateljski. Sijetl je rodjen verovatno oko 1790. godine. Njegov savremenik, senator Benton, secao ga se kao gordog stasitog coveka koga su postovali svi, bez obzira na boju koze. Ljudi su dolazili izdaleka da ga pozdrave i cuju njegovu rec.
Zemlja nam je majka, a nebo otac.
Kad je primio ponudu od predsednika SAD, mudri Sijetl je zakljucio da za indijanska plemena dolazi tesko vreme. Njegov odgovor Abrahamu Linkolnu, odnosno predsedniku Pirsonu glasi:

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje?  Ta ideja nam je strana.

Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? 

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki insekt, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka.

Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj porodice. 

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca.

 Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijeka dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. 

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?             

Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. 

Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja.

 Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.                                                           

SMRT U REZERVATU
Medjutim, u zelji da izbegne prolivanje indijanske krvi i da sacuva mir, jer je dobro znao da ponuda istovremeno znaci i pretnju, poglavica Sijetl ipak 1855. potpisuje ugovor sa vladom SAD kojim njegovo i okolna plemena prihvataju nove granice lovista, odnosno zivot u rezervatima. Usledila je zestoka pobuna nekih plemena, narocito ratobornih Jukoma. Uzalud je Sijetl nastojao da spreci ubijanje Indijanaca i pomiri zaracene strane. Rat je trajao do 1858. kad su Indijanci koji su preziveli pokolje takodje smesteni u rezervate. Za razliku od Franklina Pirsa, koji je zapamcen kao uporni zagovornik ropstva , njegov politicki protivnik Abraham Linkoln, sesnaesti prdsednik SAD, cuven je po odluci da pocetkom 1863. godine ukine ropstvo. Tri godine ranije, kad je Linkoln izabran za predsednika SAD, dolazi do pobune robovlasnika s Juga i poznatog rata Sever - Jug. Juznjaci, naime, nikako nisu hteli da prihvate Linkolnovu zamisao o oslobodjenju robova. Godine 1864. pedesetpetogodisnji Linkoln izabran je za predsednika i drugi put. Ali, godinu dana kasnije, ubio ga je u pozoristu jedan glumac, fanaticni juznjak. Sledece godine, u jednom rezervatu, umire i poglavica Sijetl. Imao je 76 godina. U znak postovanja prema ovom izuzetnom coveku, zitelji Sijetla su odlucili da svom gradi daju njegovo ime. Godine 1890. podigli su mu i spomenik.
Sijetl je danas jedan od najzivopisnijih gradova Amerike zbog svoje bogate prirode. Kroz njega prolazi reka Duvamis i tako cini da Sijetl izraste u poznat industrijski centar. Predpostavlja se da je poglavica cije ime nosi bio pismen i da je ovo posmo napisano svojerucno. UNEP, Program OUN za zastitu covekove okoline, poslao je Sijetlovo pismo gotovo svim zemljama sveta povodim 5. juna, Svetskog dana covekove okoline

 ...Ako  imate  komentara  na  tekst  pisma, mozete  ga  podijeliti  sa  nama  na  adresu: nvotopeer@gmail.net